Ljubav je zločin.

Cutting through absolute darkness, encountering nothing but the occasional hydrogen atom. Flying blindly into the abyss, believing therein lie the answers to the mysteries of the universe.


13.05.2016.

At what speed must I live to be able to see you again?

Robujem navikama i prvim utiscima.
Sasvim jednostavno izgovoriti.

Na krilima lijepog dana odlučih da se provozam i bez kafe sjednem u auto, kažem - imam plan. Neki.
Možda sam i imao dok nisam vidio nju kako čeka taksi.
Brzo se okrenem, stanem na metar od nje, otvorim prozor i skinem naočale.
Ona se iznenadila, kao da me nije očekivala.

"Trebate negdje?"

Bila je dosta rezervisana dok sam ubacivao njen kofer pozadi, ali se to promijenilo istog trenutka kad smo krenuli.
Dosta njenih pitanja, teških, par nekih lakih čisto da ne zamre priča.
Ponudila me cigarama, par puta - dok nisam rekao da sam prestao.
Iznenadila se.
Pitala koliko već, i onda nakon odgovora zaključila kako se nismo vidjeli predugo.
Ali to je do nje, ona nije tu.
Čak i kad jeste.
Veli kako se ljudi udalje bez razloga često.
Možda nas pravda.

Njena mama mi se, neočekivano, obradovala dok sam joj nosio kofer pred vrata.
Iznenadilo me. Onda jedan izgovor, pa drugi, borba za to hoću li ući na kafu.
Rekoh da me čeka neko.
Njena mama nije odustala čak ni na taj, za razliku od nje.
Blagim glasom reće kako smo se dogovorili, doći ću drugi put.
Zahvalno sam se nasmijao, pozdravio i krenuo.

“I realize now, I was learning how to walk as well. I haven’t mastered the steps, I fall too. But im on my path, my path... and one day that path... will take me to her.”
― Makoto Shinkai, The Garden of Words


Stariji postovi

<< 05/2016 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031